Mnogo je razloga zbog kojih sam ja ponosna supruga a koje ja necu navoditi ovom prilikom. Ovom prilikom zelim da se fokusiram samo na jedan od razloga zbog koji je moje srce ispunjeno radoscu i srecom a to je trud i napor mog supruga da nauci nas jezik. Dok ovo pisem slusam ga kako ucestvuje u Skype casu naseg jezika sa drugim studentima (praznik je u nasem dijelu Kanade danas, ne radi se, ali oni ipak imaju cas). Elem, moj dragi suprug, Nigerijac-Amerikanac, govori tri lokalna Nigerijska jezika (Nigerija ukupno ima oko 200 lokalnih jezika) i engleski jezik. Da uci nas (bosanski/srpski/hrvatski) odlucio je nakon sto je dva puta sa mnom posjetio BiH: 2013.g smo ostali mjesec dana a 2014.g. dva mjeseca (Novembar i Decembar). Svaki put je ovisio o meni da mu prevodim i ko god je bio u nekoj drugoj zemljii ciji jezik ne razumije zna koliko to moze biti naporno i frustrirajuce. Zbog toga, cim smo se vratili u Kanadu sada zadnji put, prije oko mjesec dana, on se upisao na casove naseg i bas se zalaze da nauci. Mi se pripremamo da uskoro posjetimo opet Bosnu i ovaj put cemo ostati tri mjeseca. To ce biti za njega super prilika da vjezba jezik i da uci i dalje o nasoj kulturi.
Inace, kad vec pricamo o kulturi i jeziku, nasa porodica je mnogo izmijesana. Mi smo prava globalna porodica. Ja sam Bosanka (naravno) i moj muz je iz Nigerije, zapadna Africa. Upoznali smo se u Minnesoti, SAD, gdje smo oboje bili studenti. Ja sam se preselila iz Minnesote u Kanadu 2010. godine a on je ostao tamo jos neko vrijeme. U medjuvremenu nam se rodio sin i odmah je po rodjenju postao Kanadjanin. Moj muz je dobio americke papire, ja sam dobila kanadske a tako i moj muz sa mnom te smo sada svi sve. Zato, mi prihvatamo sve 4 zemlje ko nase. U nasoj kuci se pricaju tri jezika: engleski, bosanski i igbo (jedan od jezika mog muza). I mimo ovih razlika danas je tesko ocuvati porodicu ali mi svaki dan ucimo kako da prevazidjemo sve nase razlike i ostanemo svi kao jedno dok cuvamo nase unikatne vrijednosti, jezike i kulture. Mi to samo mozemo postici kroz mnogo postovanja jednih prema drugima isto kao i uz postovanje prema kulturama u kojima sada zivimo. Mi se trudimo da budemo tolerantni, razumni, da ucimo i da niko ne tegli samo na svoju stranu. Kako bismo upotpunili nas paket i pripremili naseg sina bolje da bude uzoran Kanadjanin, mi smo aplicirali za njega da pohadja francuske skole ovdje. Francuski je drugi sluzbeni jezik u Kanadi i za bilo koji vladin posao trebace mu. A zasto da ne, engleski ce svakako nauciti. Eto mi smo svijet u malom.
Bravo! Posebno za muza koji uci nas jezik, koji nimalo nije lagan ljudima sa drugih govornih podrucja. I jos jedno bravo sto i djecu ucite svim jezicima, posebno nasem, jer poznajem djecu koja kad dodju u Bosnu nemaju sta da rade, s kim da razgovaraju jer znaju samo njemacki, a njihovi vrsnjaci ne znaju.
Nostalgicna, uh toga me je najvise strah. Da ne koristi nas. A on stvarno se trudi da ga prica, iako je tako mal. Ja znam ovdje kod nas u zgradi nekoliko nasih porodica gdje nase takozvane nane forsiraju djecu da samo pricaju engleski. Meni govore da sam glupa sto tjeram malog da prica nas, kao sta ce mu, ko jos kao hoce da prica nas. Ja ih samo gledam i kontam: e jadna ga ti, vidjecemo kad poraste sta ce on reci. Hoce na silu da budu Kanadjani. U ovom slucaju ove bake ili nane koriste djecu, pricaju s njima engleski, prvo da bi ga one naucile, to im je najsigurniji nacin da vjezbaju bez straha da se ne provale, a drugo jer hoce da budu nesto sto nisu a to je da ne pokazu da su imigranti. Mi forsiramo naseg sina da ni slucajno ne zaboravi. Sve mu ponovimo po tri puta na svim jezicima. Jeste malo vise rada za nas ali ce se isplatiti. Nece doci u Bosnu i biti blecak tamo. Neki dan je u posti bio sa tatom. Sada obojica crni i najmanje bi ih neko povezao sa nasom kulturom. Eh sada je dosla neka nasa porodica i mali moj ih cuo kako pricaju nas, naravno razumjeo ih i prisao im. Oni se zabezeknuli pa su prisli tati te im je on objasnio. Ja sam ga cak poslala u Sarajevo 7-8 mjeseci samog, samo da uci, da budi dole sa familijom. I tu sam bila glupa, kao kako mogu. Samo vi pricajte, ja to nisam ni osjetila a malo sto sam ulozila, sto bi ovdje bio u sistemu (vrticu) za te mjesece pod neonskim lampama, on je tamo skakao u prirodi, zezao se s rajom, bio s familijom, uponzao rodjake, i mnogo drugih stvari koje pare ovog svijeta ne mogu kupiti. Eto tako ….. Tako da eto nas opet. Mi sve ulozismo u to da odrzavamo kulture.
Ma narod ko narod, uvijek ce nesto pricati. A vidis samo nama je nekako svojstveno da bjezimo od onoga sto jesmo, kao da nas je stid. Zalosno je sto te nane ne uce djecu o njihovim korijenima, imace se kad kajati. A ti svoje samo uci, oni dok su mali, kupe ko spuzva, pa je najbolje da kupe korisne stvari. Ovi nasi, unuci od moga ocuha, isto su crnci, otac im je porijeklom iz Bangladesa. Oni znaju njemacki, engleski i mislim da znaju taj jezik kojim se prica tamo u Bangladesu, nisam sigurna, ali svakako da je velika greska sto nisu ucili i nas jezik. To stvara mnoge barijere, od toga da nikad nece biti u mogucnosti zaista upoznati svoju rodbinu, jer maltene oni kad dodju samo se smjeskaju jedni drugima. A ni njima vise nije zanimljivo samo s nama da pricaju, fakticki su osudjeni na jedno 5,6 ljudi, i to je to.
E bas ti aferim i tebi i muzu đ
Tako se obradujem kad procitam ovako nesto.
Hvala, puno hvala na podrsci …